Fantasy Dnevnik
subota, 05.09.2009.
strange incident
It was very strange... (blood markings on vellum)
nedjelja, 01.03.2009.
New Dawn
Ajd dugo nisam ništa zapisao u svoj dnevnik, možda zato jer sam bio zauzet. Možda. zanimljivo je kako čovjek ima najmanje vremena za pisanje u trenutcima kad se najviše bavi papirologijom. Možda umni posao automatski poništava potrebu za kreativnim izražavfanjem, ili se možda radi jednostavno o lijenosti. Bio sam zatočen. Da, ja nevjerojatan i močan ratnik. zatočen. u kuli gdje su me prisilili da obradim neke zanimljive "podatke". Naravno zaprijetili su mučenjem nevinih, kako sam to mogao odbit. Neću nabrajat sve strahote koje sam morao proć u svojoj ćeliji, odmah ću skočit na posljednji dan. Dan kad sam ponovo osjetio izvor kako me grije, tako blizu. Poput sunčevih zraka, probudio me iz duševne smrti uzrokovane neprestanim radom. Stao sam pored vratiju i dopustio energiji da se nakupi u podlaktici, sve dok mi koža nije počela gorjet. Sve sam sipustio u jednom udarcu, udarcu od kojeg mi se čitavo tijelo potreslo, i vrata su popustila i prignječila stražara uz kameni zid. Iskočio sam van i razoružao ga te potrčao hodnikom noseći tek dugi mač koji sam uzeo iz stražarevih korica. Morao sam požurit, razaranje vratiju sigurno nije ostalo nezapaženo. Potrčao sam niz dugo stepenište. U susret su mi trčala trojica vojnika napola obučenih kojis u čvrsto stezali svoje duge mačeve. Da je to bio neki od protekilih dana, vjerojatno bi poginuo suočivši se sa trojicom, iako neopremljenih vojnika zato nimalo manej smrtonosnih. No danas, kad sam mogao osjetit kako se vrijeme usporava dok mi toplina teče žilama, bili su prespori. Mnogo prespori, u nekoliko trenutaka ležali su na tlu, krvareći. nastavio sam trčat moleći se da ne susretnem više vojnika. Molitva mi se nije ispunila. Sišavši u prizemlje, tamo su me dočekala dva vojnika oklopljena u oklop od metalnih ljusaka... hmmm... odlučujem ne više pisat o tome... nema smisla... nastavit ću drugi put... sad idem leć i uživat u zasluženom odmoru
ponedjeljak, 15.09.2008.
Otela me... tako je, otela... baš joj je to i slično..odvlači me od slave... hmm a mogao sam ga smrvit... spustio sam pogled na njenu vitku siluetu. Bila je predivna, osmijeh mi je nezvan došao na usne. Ne može štetit. Kleknuo sam pored nje i utisnuo nježan poljubac na nejne usne. Previše je vremena prošlo. Previše... uistinu previše.. Sjeo sam pored nje i naslonio se na drvo, pa polako otkopčao svoj plašt, skinuo ga te smotrao i stavio ga pod njenu glavu. Neka nitko ne kaže da nisam kavalir. Hmmm no dobro ponekad mi se desi... uzeo sam brus te stao brusit mač... mogao sam osjetit sumporan dah zmaja dok me vatra obavija no ne dotiče mojeg tijela. Vatra me ispuni iznutra dok me borbeni žar obuzimao, no ubrzo se izgubi akd mi pogled padne na okolinu. Nigdje zmaja, nigdje vatre... tiho sam se osmjehnuo. No pažnju mi privuče činjenica, da je stvarno nešto smrdjelo po sumporu. Prokletstvo! Skočio sam na moge da bih ugledao golemu glavu prekrivenu sjajnim crvenim krljuštima kako lebdi iznad moje poluvilenjekinje! Na djelić sekunde sam se smrznuo pod tim zlobnim pogledom. Dvije vatrene kugle u stvorovim očnim dupljama su me mirno promatrale na trenutak da bi zatim spustio pogled na ležeću poluvilenakinju. Djelovala je tako krhko u tom trenu. Skočio sam na noge sa mačem u ruci i potrčao prema zmaju. Vatra poteče mojim žilama dok sam letio kroz zrak prema njegovoj glavi.
Osmjehnuo se, ako se ta grimasa može tako nazvat i otvorio usta da zagrize djevu. Bijes me ispuni, no strah za nju bio je još veći. Mač zasvijetli bijelim plamenom i zarije se duboko u glavu zmaja. On zabaci glavu gotovo mi istrgnuvši mač iz ruku, no srećom ili nesrećom čvrsto sam ga držao te sam poletio reko njegove glave i čvrsto mu se uhvatio za vrat. I zmaj je poletio čupajući pritom stoljetna stabla sa korijenom. Jedva sam se zadržao na leđima zvijeri, letio je poput vjetra preko najviše planine i preko zelene poljane koja je vrvila stvorovima koji su mi se sa te visine činili poput mrava. Okrenuo se i letio na leđima, iznenadio sams e i pao sa njegovih leđa. Izvogoviro sam riječ moći i osjetio kako moć pohranjena u maču obavija moje tijelo čineći ga lakšim od zraka. Letio sam čvrsto držeći svoj mač te skinuo velik čeličan štit sa leđa. Podigao sam pogled baš an vrijeme da vidim goleme ralje kako se otvaraju na desetak metara od mene i plamen kako suklja iz njih. Glasno sam se nasmijao, jer izvor me ispunjavao i štit je isijavao nebesko plavu svijetlost. Vatra se odbila od aure štita bez da se štit imalo zagrijao. Napravio sam piruetu u zraku i prebacio se preko jureće zmajeve glave uzviknuvši ime Izvora! Te zabio mač duboko u mozak zvijeri. Urlik je bio užasan, gotovo sam oglušio. Svijet je letio od mene neopisivom brzinom dok mi se jedno visoko drvo nije smilovalo i zaustavilo moj pad. Bilo je bolno. Oklop me djelomično zaštitio od udarca, no svejedno je boljelo. Pakleno je boljelo. Da bis tvar bila još gora, na drvu je bilo gnijezdo stršljena koje sam pokupio na putu prema dolje. Nisu djelovali previše sretni te su izboli ono malo kože što se vidjelo. Zamahnuo sam mačem i uzviknuo molitvu našto me nježna aura preplavi te udvostruči dimenzije mog tijela. Žalci stršljenova nisu me više mogli dotaknut. Osmjehnuo sam se, unatoč peckanju od uboda i stao ih sjeć mačem. Isprva je bilo nespretno, no kako sam se uhodao shvatio sam da nije toliki problem. Mač je zujao energijom i kao da ih je sam nalazio vodeći moje sad već izmorene ruke. Kako je bilo dobro ponovo osjetit izvor. Nakon toliko vremena, konačno sam bio slobodan. Veliki stršljen mi se zaletio u prorez na kacigi pa sam se bacio na tlo, zamahnuvši mačem u zraku. Preolovio sam ga. Prokletstvo, ubijam kukce. Na što sam to spao. Konačno sam odustao, stršljenova je bilo previše. Slegnuo sam ramenima i aktivirao prsten u koj mi je poluvilenjačka čarobnica još prije mnogo mjeseci pohranila vatrenu kuglu. Da, to je bilo prije nego mi je rekla da smrdim. Kugla je eksplodirala pod mojim odbacivši em o debelo drvo... posljednja stvar koju sam čuo prije nego me obavila tama bio je glasan prasak... uz misao prokletstvo tek sam ju našao...
četvrtak, 11.09.2008.
Spašavanje i ubijanje
Dugo se već nisam osjećala ovako čudno. Duže vrijeme sam provela radeći neke nebitne stvari, bivajući sasvim obična čarobnica i zaboravljajući tko sam. Sad mi se čini kao da je sve to prošlo u nekoj magli. Ne znam da li se radilo o nekom uroku ili je jednostavno ovo mjesto tako djelovalo na mene, ali osjećam se kao da me netko iščupao, bacio i natjerao da prihvatim amneziju kao normalno stanje.
Sad se prisjećam svega što se dogodilo i dođe mi da nekoga istučem, utopim, izrežem na komadiće i zakopam posvuda. I posadim orahe tamo, jer orasi puštaju korjen duboko.
Sad kad sam se napokon trgnula, sjetila sam se svega i bjesnim okolo, jer hoću svog oklopljenog muškarca natrag. Krenula sam natrag tamo gdje sam ga posljednji put vidjela, srce mi je lupalo kao ludo cijelim putem. I što sam prilazila bliže, to mi se sve činilo veselije unatoč činjenici da je drveće bilo nekako suhonjavo, ponegdje i oprženo. U mojoj glavi je bilo baš šarmantno oprženo. Poput zgodnih vitezova nekoliko godina nakon borbe. Iako su ove opekotine na drveću izgledale svježe. Vitezovi sa svježim ranama nisu sexy. Ali kad ih se zamota onda opet jesu. Da ne skrećem s teme, htjela sam reć da mi je sve bilo divno. Uskoro sam mogla vidjeti i onu špilju u kojoj smo bili. Nekako mi odmah u glavu dolazi pridjev 'naša' iako je to zapravo prirodna udubina u kamenu i nitko ju nema pravo posjedovati.
I unatoč tome što sam upravo napisala da ju nitko nema pravo posjedovati, osjetila sam se iznimno ljubomorno i zaštitnički kad sam vidjela kako netko ulazi u nju. Požurila sam kako bih mu održala bukvicu o pristojnom ponašanju i ne ulaženju u tuđe špilje dok tih čija je špilja nema u špilji.
I onda kad sam bila nekih 20ak metara već od ulaza (iako meni baš ne idu te mjere, tako da sam mogla bit i 10 m a i 50, nikad neću znat) čula sam iznutra povik koji mi je sledio krv.
Moje ime.
Prepala sam se, onda sam prepoznala glas, pa sam se još više prepala.
Potrčala sam unutra, s namjerom da ga zagrlim, a onda sam nekim neobičnim spletom okolnosti i moje zakržljale intuicije shvatila što se dogodilo s NAŠOM špiljom i više nisam imala osjećaj da je ikako i na bilo koji način naša. Dok sam dotrčala u njegovu blizinu, vidjela sam ogroman rep kako se pomiče da bi napravio mjesta za glavu. Ogromnu,crvenu, zlobnu glavu sa ružnim očima koje su izgledale kao da ih je netko iskopao, izvaljao po blatu, zapalio i vratio unutra.
I samo da napišem, ja rijetko kada napravim nešto logično i smisleno i pametno.
Ali ovaj put je bog Om na mene uperio svoj prst i rekao mi točno što da napravim, Kao da se u mojoj glavi pojavio mali svitak sa detaljnim uputama što kada i kojim redoslijedom.
Skočila sam na svog viteza, izvadila onu čudnu jajastu spravicu koju sam pokupila na onom čudnom mjestu, otkinula onaj okrugli metal koji su mi rekli da se mora maknut, i bacila ga onom velikom crvenom pod noge. Zatim sam sabrala svu svoju snagu i teleportirala nas zajedno što sam dalje mogla.
I onda sam zamagljeno pogledala oko sebe, čula eksploziju u daljini, i zaspala.
Povratak
Kako ta ista šuma kojom sam nekada lutao sada djeluje drugačije. Mračno i prijeteče. Mnoge mračne prilike su se uselile u nju. Vrebaju da svijetlost dana ode, kako bi nasrnuli na nevine prolaznike. Ako su nevine duše ikada zalazile u ovu mračnu šumu. Samo sjećanje na nekadašnju svijetlost i sreću je preostala. Ovdje sam sreo onu ludu čarobnicu. Pitam se gdje je sad... niti ne znam kada su se naši putevi razišli. Niti zašto... jednostavno više nije bila uz mene i iritirala me svojim iritantnim navikama.
No nedostaje mi, iritantna beštija mi nedostaje.
Sjahao sam sa konja i izvadio sjekiru za cjepanje potpale iz bisaga. Očito ću morat zapalit veliku vatru ukoliko namjeravam preživjet u ovoj šumi preko noći. Nije mi se sviđala ova tama, sjene koje kao da su se šuljale od drveta do drveta. Jedno drvo će biti dovoljno... pričao sam širokom hrastu i položio ruku na njegovu koru. Šakom mi strujne život, vedar... no istovremeno zabrinut... Dakle još ima života u ovoj šumi. Nije sve mračno kako se čini.
Odlučio sam da ipak neću srušit drvo nego sam bacio sjekiru i krenuo sakupljat otpalo suho granje. Tama se polako spuštala nad šumu, jedinu svijetlost sam dobio od srebrnog zmajića na privjesku, svetog simbola mog boga. Nisam se osjećao blizu izvoru, već daleko, odsječen od njega beskrajnom tamom ove šume. Sjeo sam uz granje i stao udarat trudom o kresivo te je uskoro mala vatra veselo plesala. Vatra je otjerala mračne sjene u bjeg. No ono što sam vidio bila su mala stvorenja koja su veselo plesala na mjestu gdje je vatra trebala gorjet. Haluciniram ili ih uistinu vidim, male elementale. Mislio sam da ih samo magovi i vilenjaci mogu vidjet, a ja nisam ni jedno. Slegnuo sam ramenima i izvukao vreću za spavanje iz naprtnjače te se zavukao u nju nakon što sam skinuo oklop. San mi je lako došao na oči, bio sam vrlo umoran od puta te je leći čak i u ovoj mračnoj šumi bilo olakšanje. No ni noć nije prošla mirno, nije bilo nikakvih zvukova pa čak ni zavijanja vukova. Posegnuo sam za izvorom… nisam ga mogao osjetit. Bio sam izgubljen u ovoj šumi. Prokletstvo. Zatvorio sam oči i zaspao istog trenutka. Nekoliko puta tokom noći sam se probudio i učinilo im se da se svugdje oko mene dižu tornjevi, te da među njima hodaju graciozna bića nalik vilenjacima. Bića koja su me znatiželjno promatrala. No sve je imalo prizvuk sna pa se nisam potrudio ustat.
Jutro je dokazalo da je ipak bio san, ognjište je bilo netaknuta hrpa pepela okružena oblutcima koje sam pronašao u potoku. Nigdje nije bilo tragova, niti bilo kakvog znaka da su ovdje nekada stajali tornjevi. Ustao sam i najeo se suhog mesa te navukao težak oklop. Odlučio sam krenut dalje čim je prije moguće. Jedva sat vremena kasnije začuo sam tiho žuborenje slapa. Približavao sams e našoj pećini. Sjećanja su navrla nepozvana. Stisnuo sam zube i nastavio dalje. Šuma me nevoljko propuštala. Bila je gusta i zapuštena, no što sam se više približavao drveća je bilo sve manje , a ona koja su još stajala bila su neobično debela i osmuđena. Stigao sam do planine i počeo se uspinjat, kad sam konačno stigao do pećine zapuhne me snažan miris sumpora. Pripio sam se uz stijenu pored samog ulaza. Taj miris! Mislima se vratim u prošlost… zmaj. Crveni zmaj. U našoj pećini, osjetim bijes. Ne samo da je zauzeo pećinu već je i uništio našu šumu. Bez obzira koliko je vremena prošlo, tu šumu sam još uvijek smatrao našom. Skinuo sam štit sa leđa i pričvrstio ga na ruku te pustio naprtnjaču da sklizne sa ramena i padne na tlo kako me ne bi sputavala. Isukao sam mač i na trenutak se zagledao u mnogobrojne rune koje su prekrivale svijetlu oštricu. Zatvorio sam oči i osjetio izvor negdje u daljini, gotovo sam ga mogao dotaknut. No svejednako odlebdi u tamu. Prokletstvo. Stegnuo sam držak mača i nagnuo se u pećinu. Prolaz je bio mračan osvijetljen samo slabim sunčevim svijetlom. Prolaz koji je nekad dopuštao samo jednoj osobi da prođe sd je bio širok i razrovan, kao da ga je neka golema beštija svojim enormnim pandžama razrovala. I je, znao sam. Crveni zmaj. Bijes plane poput baklje u meni. Nisam imao šanse protiv zmaja dok je izvor bio tako daleko od mene, no možda će mi se ipak posrećit. Još uvijek sam imao moćne magične predmete koji bi mogli prevagnut u okršaju. Oprezno sam se zaputio u tamu. Prokletstvo, da mi je svijetlo. Strah me uhvatio čeličnim prstima te sam zastao. Podigao sam glavu i glasno se nasmijao i čvrstim korakom zaputio dublje. Sad zna da dolazim. Svakim korakom odlučnost je slabila, golemi tragovi bilo su urezani u stijenu. No nije to bio jedini put, mnoštvo manjih hodnika izviralo je iz tog glavnog. Mogao sam osjetit mnogobrojne zle oči kako me promatraju. Nacerio sam se. I sjetio se njenog širokog cera. Što uopće tražim ovdje. Jesam li se uistinu nadao da ću ju pronaći na ovom mračnom mjestu tako daleko od svega. Tako daleko od… od čega… u daljini sam ugledao prigušeno svijetlo… odsjaj od zlatno crvenih ljusaka. Zmajev brlog. Ovdje sam. Uhvatio sam mač ispod ruke i izvadio napitak iz pojasa. Osjetio sam kako mi mišići očvršćuju i stisak šake jača. Osmijehnuo sam se. Ipak neću bit tako laka lovina.
Skočio sam u brlog ni sam ne znajući zašto no vičući Za Aellis! Ionako nikad nitko neće znat što se desilo… svijetlost me preplavila poput vatre oslobođene preduge tame...
petak, 08.02.2008.
Prokleta haljina
Da, otišla je spavat na klupicu... stvarno čudno... tvrdoglavo stvorenje... nije mogla priznat da moje branje ima prednosti, naravno da sam želio napravit pekmez od banana... ugh ..(lažem, kasnije ću radit sklekove) svejedno mislim da me nije rtebala napadat tako što sam svojim oklopljenim rukama zgnječio nekoliko banana... mislim zašto ih ne bih gnječio ako uživam u tome... Nedostajala mi je dok je bila na klupici ... da... i onda još prihvati haljinu od nekog putujućeg trgovca koji je izgledao sumljivo... a osim toga haljina je aurom bila povezana sa njim, to nije izgledalo dobro... naljutio sam se na nju, neće nosti nešto što je povezano sa njim na tako blizak način... kao da spajaju duše... odbojna pomisao...
Haljina je utjecala na nju... crpila joj je sjaj iz očiju, snagu iz držanja... nisam ju više mogao gledat kako propada i još sam se više naljutio na onog zgodnog tipa... i ne nije ljubomora, jer je zgodniji od mene... (ako je to moguće) ... :) naučio sam pisat ovaj znak, predstavlja sreću i zabavljenost... baš je dobar... nego porazgovarao sam sa njom... nije sve okrenula na svađu, srećom... te je pristala da joj skinemo haljinu. Hej bez perverznih primisli... uglavnom haljina se nije dala skinut ... zlo je sad jasno izviralo iz nje, što je više njene ljepote ukralo haljina je bila punija zla...
Sakrio sam suzu koja mi je kliznula niz obraz i osmijehnuo joj se...
Zaronio sam u izvor te uobličio magiju za razgijanje čini te ju usmjerio u haljinu... ništa...
Prokletstvo...
Uputio sam ju da radi neke bezvezne pokrete rukama i rekao da to čini dok ja ne sakupim što je potrebno za razbijanje čini , te sam krenuo usput zgrabivši mač... oo da... trebalo je prekinut tu vezu...
mrko sam se osmijehnuo, osjećajući određenu dozu zadovoljstva zbog onog što ću učinit...
Isukao sam mač i aktivirao magiju letenja pohranjenu u njemu... Lako sam slijedio silnicu koja je spajala haljinu sa zgodnim tipom...
Spustio sam se iza njega i nakašljao... ne zbog efekta , nego mi se stvarno počelo kašljat... Osvrnuo se... Ispalo je da je još zgodniji nego kad sam ga vidio... srećom snaga mu nije bila veća te sam ga brzo svladao i objesio za nožni palac da visi sa drva.... onda sam našao jazavca i satvio mu ga u majcu... baš je bio sladak..iako meugrizao za ruku... prokletstvo...
pokušao sam ga nagovorit da prekine vezu sa haljinom no nije želio... ni pod mučenjem, samo mi je pričao kako će moaj poluvilenjakinja uvenut i umrijet kad ju potpuno iscrpi a da ja ništa ne mogu učinit... jer je otporan na čelik...
Slegnuo sam ramenima i prepolovio ga svojim mačem od zvjezdanog metala... smrad...
obrisao sam mač u travu i krenuo natrag... izdaleka sam vidio da je sa njom sve u redu... no nisam joj želio pogledat u oči, osjećao sam se kao da sam ga ubio zbog ljubomore... nije dobar osjećaj... trebao sam vremena da se pomirim sa time da je to moralo biti učinjeno.... da.. mislim nije u redu da bude zgodniji od mene... dok je ona plakala ja sam joj se prišuljao i oteo joj nekoliko poljubaca i onda ju srušio an meku zemlju... sama si je kriva predugo se je durila.... onda sam ju odnio u pečinu i pjevao joj... i za to si je sama kriva... pokušala je pobjeć , ali bilo joj se teško izvuć iz mog zagrljaja, suosjećam...jadna djeva... izvrijeđala me... ah kako je to dobro zvučalo... >:) ...
hm
tužna sam... nije išao prema meni,,, išao je u drugom smjeru.
Plavi mjesec, haljina, ja ružna
Plavi mjesec izvirio je pored klupe na kojoj sam ležala.
Zapravo nije baš pored al iz moje perspektive kao da i jest.
Sve me boljelo od spavanja tamo. Pitam se što me natjeralo na to.
Ah da, paladin.
Tko bi rekao da jedan sveti ratnik, borac za pravdu i dobro može biti razlog zašto jedna divna djeva poput mene spava na nekoj jadnoj maloj klupici. E pa...e pa.
Ajd da budemo iskreni nije me on tamo otjerao. Ali on je povod.
Ja sam rekla da ne zna pravilno brati plodove divlje banane, on si nije dao dokazat da sam u pravu i svaka bi mu se svejedno zgnječila u ruci, onda se ta prepirka pretvorila u nešto više i ja nisam htjela spavat u istoj kući s njim. Pa sam otišla van spavat.
Ako sam u pravu, u pravu sam. Pa makar spavala vani i osjećala se kao da me usred noći napao mutirani zec s toljagom.
Možda i jest, nekom mini toljagom. Zečevi su zli, ne bih se čudila...
Gledam u svoj dnevnik i pitam se zašto do sad nisam pisala što se događalo. E neda mi se.
Sad smo u kolibi pored jezera, već tjedan dana. Imam novu haljinu koju mi je poklonio jedan dragi muškarac koji je bio u prolazu i imao viška haljina. Ovaj tu se naravno naljutio kad je to saznao, i onda sam se i ja naljutila jer se on ljuti bezveze.
Na kraju je ispalo da je haljina začarana i morali smo radit neke anti-začaravajuće stvari da prestane biti začarana. Navodno je crpila moju ljepotu i prenosila ju njemu. A pitala sam se zašto je tako privlačan.
Sva sreća pa nemam ogledalo i nisam se vidjela kako sam izgledala pod utjecajem haljine.
Znam samo da me Arathorn vrlo rijetko gledao u lice.
Sad je to obična haljina i baš mi se sviđa. Dugo nisam nosila haljinu...
Ide prema meni. I opet gleda u pod. Nadam se da haljina nije opet proradila, i da gleda u pod iz negih drugih razloga.
subota, 26.01.2008.
Opet ja
Konačno sam pronašao nešto vremena da zapišem protekle događaje... uh... mnogo se toga desilo, no istovremeno i ništa....
osječam se ispijeno.... prazno... kao da sam se istrošio do kraja... kao da me nešto ispilo... ne sječam se kad sam se prošli puta tako osjećao... kao da sam ostario preko noći... bolest me svezala uz ležaj... niti to se ne sječam... kad sam prošli puta bio bolestan... to ne bi smjelo biti moguće... mislio sam da me moja povezanost sa izvorom štiti od takvih stvari... čini se da sam bio u krivu... ili to... ili sam na neki način prekinuo tu vezu...
Dvadesetak dana ranije posjetila nas je "travarica" ... mislimda šuruje s demonima... i ponudila napitke za snagu , ljubav i druge slične stvarčice... naravno da sam ju odbio... imam sve što mi treba... zapravo imao sam... sad sam ispijen... no polako ću doć do toga...
No unatoč tome ponudili smo joj konak, te je ostala sa nama u pećini preko noći. Ne znam što je radila , no ujutro više nisam bio dobro... izvor se činio daleko , izvan mog dohvata i zamućeno Dok mi je čitavo tijelo potresala groznica. Naravno, travarice nije bilo nigdje u blizini... činilo se da Tennallysina magija ne može pomoć kod tog slučaja, te sam krenuo u potragu za svojim spasenjem... Svakim danom osjećao sam se sve gore umjesto da mi bude bolje... uskoro više nisam bio u stanju jahat .. te sam pronašao osamljen hram da prespavam u njemu. Građevina je bila trošna i kamenje od kojeg je građena napuklo no u njoj su se još uvijek osjećali tragovi izvora. Ušao sam i prespavao u njoj, pojevši nekoliko zalogaja na silu kako bi tijelo dobilo snage.
Noć u hramu me preporodila , no tijelo je još uvijek bilo iscrpljeno i bolest nije napustila moje tijelo. Držala je kandžama koje kao da su me derale iznutra... ne volim taj osjećaj... prisutan uvijek kad bi napregnuo tijelo previše... no upravo em taj osjećaj sad držao i nikako da pusti... Ja volim naprezat svoje tijelo do krajnjih granica i sad sam se osjećao poput zarobljenika u vlastitom tijelu... Poput zarobljenika. Zarobljenika koji traži neki izlaz , no ne može ga naći, jer ono što je nekad koristio kako bi izvukao tijelo iz pandži bolesti više nije funkcioniralo... jer je tijelo bilo već obuhvaćeno tim zloduhom.
Nakon tjedan puta pronašao sam trag zla kojeg je ona travarica osatvila za sobom i odlučio ga slijedit... pitams e kako ga nisam osjetio kad nam je došla na prag... pitam se, gdje su mi tada bile misli... osmijehnem se sjetivši se osmijeha poluvilenjakinje... otresem te misli, i usredotočim se na put pred sobom... nisam smio dopustit da mi nešto omete koncentraciju, koje sam ionako imao malo... isukao sam mač i potjerao konja... prokletstvo znao sam da sam trebao uzet zmaja... šuma je postajala sjenovita i zlokobna. Pjesma ptica i zvukovi životinja nisu se više čuli, samo suhoparno mrmljanje...
Sjahao sam i nastavio pješke, poslavši konja da se vrati do pećine. Ovo nije bilo mjesto za živo biće... Ovo niej bilo mjesto za mene... no morao sam ić... morao sam se izvuć iz ovog stanja...
Usred čistine naišao sam na zanimljiv prizor... Golema žena deformiranog obličja koja je nešto kuhala u velikom kotlu , a oko nje su plesale demonske prilike... Osmijehnuo sam se i čvršće stegnuo držak mača i odlučno zakoračio naprijed. Ovo je bilo nešto protiv čega sam se mogao borit. Utjelovljeno zlo... Čim sam zakoračio na brežuljak spodobe su me primjetile , no više nisam bribnuo, svijetlost izvora ispunjavalo me do vrha. Osjećao sam se poput kaleža kojeg su ponovo napunili nakon tjedana i mjeseci nekorištenja. Lako sam izbjegao iznenađene napade dugih pandži i obezglavio prvog stvora.
Tijelo mi je bilo oslabljeno, no unatoč tome oštricu mi nije više vodila samo snaga mog mišičja te sam brzo likvidirao i ostalu trojicu. ( uz poneki trik iz prstena, kojeg je svojom amgijom napunila Tennalys) ... da ona voli vatru... možda ipak nisu bili demoni akd su tako lijepo gorjeli.
Ona grozomorna žena ostala je stajat sama, no činilo se da me ne primječuje pa sam se ležerno prošetao i stao pred nju.
Ppočeo sam pjevušit pjesmicu i sjeo na tratinu. Noć je ipak bila lijepa... tek me tada primjetila. Usmjerila je svoj zloban pogled prema meni, no demon kojeg je usadila u mene bio je daleko... jako daleko... spaljen od svijetla koje me ispunilo... uistinu u trenutku največe opasnosti meni se vratio dio stare prisebnosti i snage... Polako sam ustao sa tratine i široko joj se osmijehnuo... ponudio sam joj da ode... no nije odgovarala na moje ponude već je počela plest kompleksne čini oko mene... glasno sams e nasmijao, no uskoro sam osjetio kako me mračni pipci ponovo stežu... presjekao sam magiju mačem, no ostatci su još uvijek ostali i usporavali mi kretnje... razmijenio sam nekoliko udaraca sa njom.. njene pandže bile su štre i lako mi derale oklop... no uspio sam ju zasjeć nekoliko puta i pustio svijetlo da poteže oštricom..o da bila je zla... svijetlost ju je opeklo poput vatre...no svejedno, ona je zadobivala lakše ozlijede zbog svoje debele kože dok sam ja u drugu ruku počeo malaksat unatoč novobrobuđenoj snazi koju sam osječao... sve dok nsiam začuo ženski povik koji je rekao nešto u smislu, napadaj nekog svoje veličine... bila je to Tennalys... pao sam na pozadinu od smijeha .. od ironije te izjave... Tennalys nije bila jako velika žena... hahaha... indeed... no već sam se u sljedećem trenutku prestao smijat kad je ledena zraka smrznula srce zlom stvorenju... Tennalys je sjahala s mog zmaja i nonšalantno stala pred mene i rekla... bok mali, vidim da ti je bolje... ta umišljena žena... udario sam ju po pozadini i promrmljao nešto jer sam osjetio veliku bol u rebrima... imao sam nekoliko slomljenih... uh žene!
nedjelja, 18.11.2007.
MAČ!!!!!
Da, ponovo zapisujem. Našao sam malo vremena, kad se ona čudnovata poluvilenjakinja umorila od lomljenja mog nosa. Srećom navikao sam an bol, pa sam čak an neki uvrnut način uživao u tome. Ne bi vjerovali na koliko načina nos može bit slomljen, jedino sam morao pazit da mi ga ne zabije u mozak.
Rane koje sam zadobio od vampira također su zacijeljele, to je dobro. Ne volim kad upadnem u zasjedu , a upravo to mi se desilo. Ne smijem toliko vjerovat ljudima. Postavili su djevu u nevolji, tko bi odolio tome. Mislim to je čitav smisao, a ispalo je da je ona bila vampirica. Nebi se to desilo da nisam imao grešne misli o poluvilenjakinji, da, ona je sve kriva i onda mi još razbije nos. Nekoliko puta, zaredom.
Imao sam san prošle noći, nakon što sams e oporavio od boli uzrokovane upornim udaranjem u nos. Našao sam se u golemoj pećini gdje je visok čovjek u oklopu od ploča razgovarao sa zmajem. Golemim crvenim. Nisam razumio riječi, no shvatio sam da se ne radi o prijateljskom razgovoru. Od nekud su ispuzala dva monstruozna trolla. Čovjek je stajao mirno i činilo se da ih ne primječuje. No bio sam u krivu, kad su trolovi skočili na njega, pokrenuo se nevjerojatnom brzinom. Izbjegao nalet trolova i odsjekao glavu jednom mačem koji mu se našao u ruci. Tijelo je još lamatalo rukama, dok je vitez sasjekao drugog trola.
Nešto dalje, zmaj se zlobno cerio, da bi trenutak kasnije otvorio svoje goleme ralje. Znao sam što će učinit. Viknuo sam, no moj glas se nije čuo. Čuo se tek zaglušujući dah zmaja, koji je upepelio trolove. No vitez je još uvijek tamo stajalo, neopečen dok mu je licem titrao širok osmijeh. Salutirao je zmaju i potrčao prema njemu sa visoko podignutim mačem. Iznenađen što je preživio, zmaj se snašao an vrijeme da zama hne golemim pandžama prema vitezu. No on je lako izbjegao pandže te zaboo oštricu u zmajevu šapu. Zmaj ga je pokušao stavit u usta no umjesto toga, vitez se zanjihao i sletio mu iza roga gdje se čvrsto uhvatio za mač koji je zabio u zmajevu njušku. Pravovremeno. Jer se baš u tom trenutku zmaj otisnuo i poletio u velikoj spilji kako bi otresao napasnog viteza koji mu je nanosio toliko boli. Vitezov mač je sjajio poput zvijezde, dok ga je zabadao u zmajevu glavu. Urlik koji je parao uši odzvanjao je pećinom. Zmaj je bio ljutit i na samrti te je odlučio uzet viteza sa sobom te se strovalio u provaliju sa vitezom još uvijek na sebi. Nestali su u ponoru, prateći vatrom koja je sukljala iz otvorenih zmajevih ustiju. Odlučio sam pronač to mjesto, danas su ga zvali zmajeva smrt. Morao sam nać taj mač. Simbol svega u što vjerujem.
San je izblijedio no mač mi je još uvijek ostao u sjećanju unatoč udaljenosti sa koje sam promatrao čitav prizor.
U sjećanju mi je ostala i pećina...hmmm ... golema sa aznimljivim uzorcima na stropu. Morat ću pitat poluvilu dali zan što o tome. Naravno ne tako skoro... možda za koj dan, tjedan, mjesec... no dobro neću pretjerivat .
Uskoro se budi idem ju zalijat vodom. Želim izvest znanstveni pokus. ( Vidjeti kako izgleda u mokroj odjeći>:) )
